Objavljeno

Sve o skraćenicama OBDII i EOBD

OBD je skraćenica od engleskih riječi ON BOARD DIAGNOSTIC. U doslovnom prijevodu to bi značilo „dijagnostika na ploči“ ili „dijagnostika na palubi“.  Taj pojam obično se koristi kada se misli na sustave autodijagnostike u automobilima općenito. Akronim OBD1 i OBD2 (OBDII) označavaju standarde kojima se kroz povijest usmjeravalo razvoj sustava za dijagnostiku automobila. Evo kako su se kronološki razvijali OBD sustavi :

  • 1980. god. na tržištu se pojavljuju prvi automobili sa ugrađenim kompjuterom koji je u realnom vremenu pratio i podešavao ubrizgavanje goriva u glave motora. Tada se po prvi put pojavio OBD (ON BOARD DIAGNOSTIC) koji još uvijek nije bio standardiziran tako da su se različiti proizvođači pridržavali vlastitih standarda prilikom memoriranja grešaka.
  • 1982. god. nastaje Assembly Line Communications Link (ALCL) prethodnik OBD-I standarda, koju je na tržište “izbacio”  General Motors, koji je kasnije isti standard preimenovao u Assembly Line Diagnostics Link (ALDL). ALCL protokol je ostvarivao brzinu od 160 baud-a.
  • 1986. god. ALDL standard se unapređuje i postiže se transfer podataka do 8192 baud-a.
    1987. god. država Kalifornija zahtijeva da se svi proizvođači automobila pridržavaju nekih osnovnih standarda koji bi olakšali komunikaciju vozila sa vanjskim svijetom. Taj standard je nazvan OBD-I iako tada nije postojao dogovor u auto industriji da se svi pridržavaju istog protokola već je svako koristio svoj, a i konektori koji su služili za povezivanje kola sa računalom nisu bili standardizirani.
  • 1988. god. Society of Automotive Engineers (SAE) je predložilo jedan standardni konektor i jedan protokol.
  • 1994. god. nastaje OBD-II standard. Sva vozila prodana u Kaliforniji morala su da ispune ovaj standard. Kalifornija je pomoću OBD-II standarda uspela da ograniči emisiju štetnih plinova u atmosferu.
  • 1996. god. sva vozila prodana u SAD-u moraju ispunjavati zahtjeve propisane ODB-II standardom.
  • 2001. godine Europska Unija stvara EOBD standard ( modifikaciju OBD-II standarda ). Sva vozila sa benzinskim motorima prodana u Europi moraju ispuniti propise EOBD standarda.
  • 2003. godine Europska unija proširuje obavezu ispunjavanja propisa EOBD standarda na sva ostala vozila uključujući dizele.
  • Do 2008. god. sva vozila prodana u SAD-u moraju ispuniti standard ISO 15765-4 (CAN bus protokol).

KAKO SVE TO RADI ?

Svi današnji automobili imaju u sebi čak i do 30 kompjutora/kontrolera (ECU) koji vašu vožnju čine udobnijom, ekonomičnijom i sigurnijom. Zadatak svakog kompjutora je da analizira podatke očitane sa senzora i na osnovu njih  podešava  rad motora, anti-blokirajućeg sustava ili nekog drugog sustava za koji je zadužen. U slučaju da tijekom rada primijeti neku nepravilnost, kompjutor u memoriju grešaka zapisuje kodnu oznaku problema na koji je naišao (DTC). Neki kompjutori uz kod greške zapisati će i uvjete tj. očitanja sa senzora u  trenutku nastanka greške (FREEZE FRAME podaci).

Kodove grešaka koji se pojavljuju povremeno kompjutor će prvo označiti kao PENDING CODES, a tek ako se pojave određen broj puta ili greška postane stalna dobiti će status FAULT CODE i o njima će biti obaviješten vozač, najčešće paljenjem ili treptanjem takozvane MIL lampice (CHECK ENGINE lampica).

Nakon paljenja MIL lampice neophodno je vozilo što prije spojiti na uređaj za autodijagnostiku i pročitati zabilježene greške. Ovi kodovi ukazati će na dio vozila na kome je nastao problem te olakšati i ubrzati popravak. Nakon popravka uređajem za dijagnostiku zabilježene kodove možete obrisati i još jednom provjeriti.

Postoji mnogo raznih tipova uređaja koje bi mogli svrstati pod auto-dijagnostiku. Od malih uređaja specifične namjene (recimo mali samostalni uređaj za resetiranje servisnih intervala) do sofisticiranih sistema koji doslovno mogu pristupiti svakom elektronički kontroliranom parametru u vozilu. Često se kao bazni uređaj za dijagnostiku koristi osobno računalo. Na njega se priključuju razni tipovi interfejsa ovisno o vozilu koje se želi testirati i programu koji se instalira na računalo.

Najjednostavniji interfejs je u stvari adapter koji prilagođava naponske nivoe koje koristi vozilo na svom sistemu za dijagnostiku onima koje koristi računalo i obratno. Pojednostavljeno rečeno kada bi računalo direktno kablom bez ikakvog interfejsa spojili sa vozilom došlo bi do kvara u najboljem slučaju barem na računalu, pa je za spajanje potrebna međujedinica – interfejs. Ovakvi interfejsi obično se označavaju kao KL, KKL ili OBD interfejsi i mogu koristiti sa raznim verzijama freeware i shareware programa kakve možete naći na netu. Primjer su starije verzije odličnog programa VAG-COM, VW-TOOL, VEHICLE EXPLORER, ALFA DIAG, FIAT ECU SCANNER i sl.

Neki programi za dijagnostiku koriste zaštićene interfejse sa takozvanim HARDVERSKIM KLJUČEM. U takav interfejs ugrađen je memorijski ćip sa ključem koji program kod svakog pokretanja provjerava. Ako program ima zaštitu izvedenu na takav način raditi će samo sa originalnim interfejsom. Primjer je TachoPro sistem.

Najkompliciraniji interfejsi su oni sa mikrokontrolerima i procesorima. Kod takvih sistema interfejs sam obavlja dio dijagnostičkog posla.  Na primjer, kod ELM serije mikrokontrolera za OBDII dijagnostiku računalo zada interfejsu zadatak da recimo započne komunikaciju, a interfejs koristeći program u memoriji mikrokontrolera pošalje unaprijed zadani slijed podataka vozilu.

Programe za dijagnostiku možemo podijeliti prema tome koji podatkovni protokol koriste. Za dijagnostiku vozila do 2000. god trebati ćete poseban program za svaku grupu vozila. Na primjer VCDS za VAG grupu, OP-COM za Opele i sl. Razlog tome je što  svaki proizvođač koristi svoje specifikacije za komunikaciju sa kontrolerima u svojim vozilima.  Programi koji rade na ovaj način i koji pokrivaju samo jednu grupu vozila obično imaju najviše opcija. Sa njima je često moguće odraditi puno više funkcija nego sa nekim univerzalnim programom.

Postoje i programi koji u jednom podržavaju više tvorničkih protokola i mogu se koristiti za više tipova vozila. Kada se odabere VAG automobile program koristi VAG protokol, kada se odabere Fiat program se prebacuje na Fiatov protokol itd.  Primjer takvog programa je VISA – UNISCAN koji u jednom objedinjuje protokole za gotovo sve europske proizvođače do 2000 god ili TCS-CDP koji je pravi profesionalni interfejs i kompatibilan je sa Delphijevim i Autocomovim softverskim rješenjima te podržava gotovo sva vozila od osobnih do teretnih. Na takav način radi i većina skupih “brand name” dijagnostika kao što su recimo TEXA, BOSCH KTS, WURTH WOW, BRAIN BEE i sl.

UNIVERZALNI OBDII SISTEMI

Od 2000. god u Europu se uvodi inačica kanadsko/američkog OBDII protokola nazvana EOBD. OBDII napokon donosi barem malo reda u zbrkani svijet protokola za dijagnostiku. Ovim standardom proizvođači se obvezuju otvoriti pristup dijagnostici kontrolera motora tako da se koristeći standardne procedure iste za sve modele vozila može pristupiti greškama, očitanjima, freeze frame podacima i ostalim važnim podacima bitnim za kontrolu rada motora. Nažalost sve napredne funkcije kao sto su reprogramiranja ili dijagnostika dodatne opreme vozila ostaje dostupna samo putem posebnih tvorničkih protokola. Ipak uređaji koji koriste univerzalni OBDII protokol nameću se kao idealni za ulazak u svijet autodijagnostike svima koji trebaju osnovne funkcije čitanja i brisanja grešaka i pristupa najvažnijim parametrima, a napredne funkcije rekodiranja, adaptacije, aktuatori i sl. ih ne zanimaju. Ovakvim uređajem mali servisi i hobisti vrlo jeftino dobivaju univerzalnu autodijagnostiku za veliki broj vozila. Najtraženiji uređaji u ovoj klasi su ELM327 interfejsi za dijagnostiku preko računala ili mobitela.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *